Barefoot Gen pripovijeda o bombaškom napadu na Hirošimu iz perspektive mladog dječaka Gena i njegove obitelji. No, teme knjige (fizička i psihološka šteta koju obični ljudi trpe zbog ratne stvarnosti) danas zvuče jezovito istinito. Gen i njegova obitelj već se dugo bore bez puno hrane, novca ili lijekova, ali unatoč poteškoćama, pokušavaju održati privid normalnog života. Odrasli su iscrpljeni i gotovo su u očaju; djeca poduzimaju zračne napade i izgladnjuju više ili manje uzastopno. Nakazawa, preživjela Hirošima, učinkovito prikazuje napor življenja u ovom okruženju i pokazuje kako se napori da se ostane optimističan u teškim okolnostima ponekad manifestiraju kao manični, iracionalni humor. Priča nudi određeni optimizam: likovi izvode djela samopožrtvovanja radi susjeda i voljenih (npr. Kada se Genina trudna majka razboli od pothranjenosti, on i njegov brat predstavljaju se siročadima i nastupaju na ulicama, bacajući novac preko zidove svog doma kako ih ne bi uhvatili). Ispod ovog stava koji mogu učiniti duboka je krivnja roditelja i osjećaj bespomoćnosti. Kad djeca ekstatično galame zbog komadića hrane, roditelji se rastvaraju u sramoti i tuzi. Umjetnost je oštro nacrtana i izražajna, a narativ ima tako prirodan ritam, lako ga je uvući u obiteljski život, čineći da čitatelji kataklizme znaju da ih čeka sve stvarnije, intimnije i teže za prihvatiti. Unatoč svojoj mučnoj prirodi, ovo je djelo neprocjenjivo za lekcije iz povijesti, humanosti i suosjećanja.
